« Povratak na sadržaj Broj 5 | Godina 2014

Kristian Družeta analizira potrebnu razinu znanja za poslove tjelohranitelja

Potrebno znanje za tjelohranitelja trenutno nije moguće postići

Novim prijedlogom Zakona o privatnoj zaštiti predviđena je nova podjela poslova, ali još uvijek nedovoljno razrađena obzirom na stvarne potrebe tržišta i pravila struke, kako bi se poslovi izvršavali maksimalno profesionalno
Zakonom o zaštiti osoba i imovine 1996. godine se po prvi puta u Republici Hrvatskoj institucionalno i cjelovito uvelo različite oblike privatne zaštite. Iskustvo je pokazalo da je ovo područje nužno stalno dorađivati i usklađivati kako bi se odgovorilo razvoju u poslovima sigurnosti i zaštite. Trenutno su poslovi privatne zaštite u Republici Hrvatskoj regulirani Zakonom o privatnoj zaštiti koji je donesen 2003. godine, a tijekom 2010. godine donesene su dvije izmjene i dopune Zakona.

Zaštitari, čuvari i svi zainteresirani za privatnu zaštitu svakodnevno se susreću sa Zakonom koji je donesen prije više od deset godina te nizom pravilnika donesenih temeljem Zakona, a koji su u više navrata mijenjani. Iako se regulator ove djelatnosti voli hvaliti da smo primjer u regiji u pogledu reguliranja poslova privatne zaštite, iz same činjenice da imamo Zakon star preko deset godina, jasno je da isti zahtjeva promjene kako bi se poslovi privatne zaštite regulirali na suvremeniji i djelotvorniji način. Zato je namjera regulatora da donese novi Zakon o privatnoj zaštiti hvalevrijedna inicijativa koja će, nadam se, u konačnici i rezultirati boljom uređenošću djelatnosti u privatnoj zaštiti, prije svega kako bi se zadovoljila pravila struke, a ne uski i sebični interesi bilo koje skupine zainteresirane za poslove privatne zaštite. Nužno je u ovom procesu imati uključene sve dionike i cijelu zainteresiranu javnost kako bi dobili suvremeni zakon koji će omogućiti djelotvornu privatnu zaštitu.

Uska specijalizacija i detaljna promjena sustava izobrazbe za zaštitare i čuvare potrebne su zato što sadašnji sustav izobrazbe ne zadovoljava potrebe u poslovima privatne zaštite
Da bi se zakonska regulativa donosila u interesu za opću dobrobit, Vlada Republike Hrvatske na sjednici održanoj 21. studenoga 2009. godine prihvatila je Kodeks savjetovanja sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata (NN 140/09). Kodeksom se utvrđuju opća načela, standardi i mjere za savjetovanje sa zainteresiranom javnošću u postupcima donošenja zakona, drugih propisa i akata državnih tijela, kojima se uređuju pitanja i zauzimaju stavovi od interesa za opću dobrobit. Krajnji je cilj Kodeksa olakšati interakciju s građanima i predstavnicima zainteresirane javnosti u demokratskom procesu te potaknuti aktivnije sudjelovanje građana u javnom životu. 
 
Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću

Na temelju Kodeksa, Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske izradio je Smjernice za primjenu Kodeksa. Usvajanjem Kodeksa Republika Hrvatska pridružila se skupini razvijenih europskih demokracija koje su uspostavile jasne standarde i mjere savjetovanja državnih tijela sa zainteresiranom javnošću u postupcima kreiranja novih zakona, drugih propisa i akata. Ove činjenice vesele jer ukazuju da postoji interes izvršne vlasti da posluša sve dionike i zainteresiranu javnost prilikom donošenja zakona da se zadovolji opća dobrobit.

Savjetovanje sa zainteresiranom javnošću o novom Zakonu o privatnoj zaštiti, odnosno procjeni učinaka propisa o Nacrtu prijedloga Iskaza o procjeni učinaka Zakona o privatnoj zaštiti je započelo 23. prosinca 2013. i trajalo je do 24. siječnja 2014. godine.

No sam prijedlog novog Zakona o privatnoj zaštiti  nije bio javno dostupan svima, iako je postojao i distribuiran je pojedinim dionicima te se samo posebnim trudom moglo doći do njega. Ne znam zašto regulator nije želio javno prezentirati novi Zakon jer rješenja koja je ponudio u njemu su uglavnom prihvatljiva i siguran sam da bi već u ovoj fazi dobio kvalitetnije povratne informacije te konstruktivne prijedloge za još djelotvornije uređenje novog Zakona. Ostaje samo nada da se u nastavku postupka donošenja novog Zakona neće ponoviti takvi propusti jer zaista vjerujem da regulator Zakon mijenja u najboljoj vjeri za dobrobit cijele struke i za opću dobrobit. U daljnjem tekstu osvrnuti ću se na onaj dio koji u novom Zakonu predviđa uvođenje nove kategorije zaštitara, zaštitara – specijalista. 

Sposobnost tjelohranitelja da pruži zaštitu


Kao što smo već mogli čitati da su se neke strukovne udruge složile sa potrebom specijalizacije za pojedine poslove u privatnoj zaštiti tako i ja smatram da je kategorija zaštitara – specijaliste potrebna. Ono što ne smatram dobrim je da je i ova nova predložena kategorija preširoka i da je nužno detaljnije regulirati poslove specijaliste. Već sada je jasno da poslove privatne zaštite, ovisno o razini složenosti te ovlastima osoba koje ih obavljaju možemo razvrstati na poslove: čuvara, zaštitara, zaštitar-redar, zaštitara-specijalista, zaštitar-tjelohranitelj, zaštitara-tehničara, zaštitara-IPU, menadžera sigurnosti, zaštitara-vodiča pasa, zaštitara – RTG.

Bez namjere izdizanja tjelohranitelja od drugih usluga u privatnoj zaštiti, važno je razumjeti zašto je usluga tjelohranitelja složenija i zahtjevnija i zašto zahtjeva specijalizaciju i prepoznavanje od strane zakona kao posebnu specijalnost. Usluge tjelohranitelja najčešće trebaju osobe kojima prijeti neposredna opasnost ili prijetnja. Da bi mogli pružiti sigurnost i zaštitu takvim osobama, djelatnici u privatnoj zaštiti koji pružaju te usluge, moraju imati posebne sposobnosti i znanja. Za te sposobnosti i znanja mora garantirati i država kroz svoju zakonsku regulativu. Ovdje govorimo o sposobnosti tjelohranitelja da zaštiti klijenta od najčešćih kaznenih dijela protiv života i tijela, protiv osobne slobode, protiv privatnosti, protiv spolne slobode kao i kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece. Jasno je da usluge privatne zaštite koriste oni koji žele zaštitu iznad opsega koji garantira država, ali isto tako je jasno da država ne može i ne pruža svakom pojedincu zaštitu u svakom trenutku i na svakom mjestu.

Svjedoci smo da se gore navedena kaznena dijela svakodnevno događaju. Zato država mora osigurati da zaštita iznad opsega koji ona garantira bude takva da jamči klijentu/potencijalnoj žrtvi razinu usluge privatne zaštite u skladu sa pravilima struke i te razine da zaista zaštiti osobu od protuzakonitih radnji. To može jedino ukoliko zakonskom regulativom prepozna specifičnost i složenost pojedinih usluga u privatnoj zaštiti, kao što je među ostalima i usluga tjelohranitelja ili neposredne tjelesne zaštite. Zašto je potrebna uska specijalizacija ali ja bih rekao i detaljna promjena sustava izobrazbe za zaštitare i čuvare? Zato što sadašnji sustav izobrazbe ne zadovoljava potrebe u poslovima privatne zaštite općenito, a posebice u onim specifičnim kategorijama koje sam prije naveo.

Detaljnije u tiskanom izdanju Zaštite
 
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XIX. godina, broj VI. 2019.