« Povratak na sadržaj Broj 8 | Godina 2014

Očekivanja od novog Zakona o oružju

Ne želimo više polovična rješenja neprimjenjiva u praksi

Pozitivne novine novog Zakona o oružju podrazumijevaju da se dobna granica za posjedovanje oružja i rukovanje s istim s 21 vraća na 18 godina. Važenje liječničkog uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti s pet povećava se na 10 godina, što je pozitivno kompromisno rješenje. Poluautomatsko oružje, koje svojim izgledom podsjeća na automatsko, iz kategorije “A” prebacuje se u kategoriju “B”
[ Rajko Samueli Kačić, poručnik u mirovini ]

Mjesec je prosinac, kraj godine, vrijeme za rezimiranje učinjenog u prošlih dvanaest mjeseci. Kada je riječ o zakonskoj materiji vezanoj za oružje, početkom godine započeo je proces savjetovanja sa zainteresiranom javnošću što je ugodna novost i jedan od jasnih znakova da se ulaskom u Europsku uniju mijenjaju obrasci dosadašnjeg ponašanja.
Teze s kojima je Ministarstvo unutarnjih poslova RH izašlo u javnost po pitanju uređenja Zakona o nabavi i registraciji oružja građana bile su slijedeće: “Zakonom se namjeravaju urediti nabava oružja za civilne potrebe prema međunarodnim standardima, odnosno uvjeti pod kojima hrvatski državljani mogu nabavljati oružje u državama članicama EU; detaljnije definirati uvjete pod kojima građanin ima opravdani razlog za nabavu oružja; te uvjeti nabave i registracije oružja za civilne potrebe od strane osoba koje su prema posebnim propisima ovlaštene držati i nositi oružje. Regulirat će se i uvjeti izdavanja Europske oružne propusnice sportskim strijelcima kojima nije izdan oružni list i postupak koji će onemogućiti produženje registracije oružja koje nije označeno žigom ili obilježeno u skladu s propisima o prokušavanju, označavanju žigom i obilježavanju ručnog vatrenog oružja.”
 
Naboj, metak, obarač, okidač 
Također se, nakon prvog okruglog stola održanog u MUP-u u proljeće ove godine, koji je inače bio izvanredno posjećen što je očigledno iznenadilo i sazivače, nakon vrlo kritičke ali konstruktivne rasprave došlo do spoznaje da treba zapravo izraditi dva zakona. Treba također riješiti i pitanje proizvodnje, popravljanja, prepravljanja, prometa i prijevoza oružja, civilnih strelišta, ispitivanja i obilježavanja žigom vatrenog oružja te osposobljavanja građana za pravilnu uporabu vatrenog oružja, kao i djelatnost proizvodnje te popravljanja i prepravljanja oružja iz kategorije A, koje do sada nije bilo adekvatno riješeno.
Obavljeno je više konzultacija između nekoliko streljačkih saveza te Hrvatskog lovačkog saveza, kako bi se izradio što kvalitetniji prijedlog spomenutih zakona i kako ne bismo ubrzo ponovo došli u situaciju da se ta materija raspravlja. Naime, posljednje izmjene bile su u svibnju 2012. godine i evo - dvije i pol godine od tada - razvidno je da rješenja tada donesena nisu bila dobra, a možemo čak ustvrditi da su u nekim elementima bila izrazito nazadna i suprotna europskim kretanjima. Po općoj ocjeni strijelaca, lovaca, proizvođača i trgovaca radi se o rigidnom pristupu koji u konačnici rezultira gušenjem sportske i lovačke, a posljedično tome i trgovačke djelatnosti. Naravno, ne treba naglašavati da su i ranije izmjene raznih zakona iz oblasti oružja i njegove primjene predlagane od strane predlagača, bez ikakvih konzultacija s tzv. ‘zainteresiranom javnošću’. Iz tog razloga imali smo polovična i nedorečena rješenja u mnogočemu neprimjenjiva u praksi a da ne spominjemo negativne financijske efekte po vlasnike, što danas u ovim recesijskim vremenima nije zanemarivo.
Jedna od problematičnih stavki je pitanje starog oružja. U ovom prijedlogu je navedeno da je staro oružje između ostalog i ono koje ima povijesnu vrijednost. Nema podrobnijeg objašnjenja što se smatra povijesnom vrijednošću i tko je određuje?
Nedavno se pojavio i primjerak prijedloga budućeg rješenja Zakona o nabavi i registraciji oružja građana koji se u preambuli poziva na direktive Vijeća EU br. 91/477/EEZ, te direktive 2008/51/EZ koja dopunjuje prethodnu. Brzim pregledom uočio sam nekoliko neujednačenosti kod spominjanja termina “naboj” i “metak” pri čemu je većina sportsko-lovačkog svijeta složna u ocjeni da riječ “naboj” treba u potpunosti izbaciti. Naime, riječ naboj dolazi od riječi nabijati, iz vremena kada se oružje punilo nabijanjem s prednje strane. Nadalje slijedi kroz cijeli tekst zbrka s riječima “zrno-metak”, “obarač-okidač”, “jednostrijelni-dvostrijelni-trostrijelni” i sl. Jedna od stvari koja se potpuno kosi s europskim trendovima je uporaba tzv. “ekspanzijskog streljiva”. Isto je namijenjeno samoobrambenoj svrsi jer ima cilj onesposobiti napadača a da pritom ne izlazi iz istog te da ne može ozlijediti nikog drugog. Po ovom prijedlogu takvo bi streljivo bilo namijenjeno za lov - što je u redu i za sport - gdje se uopće ne upotrebljava, a za samoobranu ne bi bilo dozvoljeno što je nonsens. Jedno od predloženih rješenja je i da zračno oružje čiji projektil ima kinetičku energiju manju od 10,5 J, brzinu manju od 200 m/s te kalibar 4,5mm bude u kategoriji “C”, dakle s obvezom prijavljivanja. To je praktično cjelokupno zračno oružje kojeg upotrebljavaju sportski strijelci nacionalnog i olimpijskog programa. Radi se o neutvrđenom, ali svakako velikom broju takvog oružja kod pojedinaca, streljačkih klubova i saveza. Obveza prijavljivanja takvog oružja koje se u Europi i ostatku svijeta uopće ne prijavljuje, niti su potrebne ikakve dozvole, zapravo je ogroman korak unatrag i smatram dodatni potez koji će ugasiti mnoge streljačke klubove koji ionako grcaju u besparici. Prijavljivanje oružja kategorije “C” naime nije besplatno i ova odredba odnosno prijedlog bi, ako bi se usvojio, bio jedan od zadnjih čavala u lijes sportskog streljaštva, a dodao bih i - zdrave pameti. 
Jedna od problematičnih stavki je i pitanje starog oružja. U ovom prijedlogu je navedeno da je staro oružje između ostalog i ono koje ima povijesnu vrijednost. Nema podrobnijeg objašnjenja što se smatra povijesnom vrijednošću i tko je određuje? Povijesnu vrijednost ima i oružje koje je izrađivano i nabavljano tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj. 
Usput, isto se uništava ili prodaje u inozemstvo što bi moglo dovesti do toga da za koju godinu nećemo imati dio kulturno povijesne baštine. Također povijesnu vrijednost ima i oružje iz vremena Drugog svjetskog rata, a koje je posebno zanimljivo kolekcionarima. U ovom poglavlju nije riješeno pitanje “trajno onesposobljenog” oružja koje je podzakonskim aktima do sada bilo riješeno na način koji je uzrokovao podsmjeh naprednog svijeta obzirom na “totalnu devastaciju” bušenjem, varenjem i sl. Osim što je posve nepotrebno, jer se moguća zloporaba kolekcionarskog oružja oštro sankcionira, takav postupak je zbog svoje “ireverzibilnosti” zapravo svojevrsno uništavanje te iste povijesne baštine i posve suprotno načelima muzejske struke. Zbog takvih odredbi hrvatski muzeji nemaju gotovo niti jednu ozbiljniju zbirku oružja što također izaziva podsmijeh zapadnih kolega muzealaca.
 
Prijedlog jednog drugog zakona 
No, smatram da ovaj prijedlog ima i nekoliko odličnih rješenja. Jedno od njih je da se dobna granica za posjedovanje oružja i rukovanje s istim s 21 vraća na 18 godina. Logično i na tragu europskog razmišljanja. Važenje liječničkog uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti s pet povećava se na 10 godina, što je pozitivno kompromisno rješenje. Nama susjedne zemlje zapada imaju rok od 20 godina ili čak trajno vrijede. Također smatram dobrim prijedlog da se poluautomatsko oružje, koje svojim izgledom podsjeća na automatsko, iz kategorije “A” prebaci u kategoriju “B” obzirom da je u cijelom naprednom svijetu već poodavno trend proizvodnje poluautomatskog oružja koje podsjeća na automatsko i zbog svojih karakteristika ne može biti prepravljeno u automatsko. 
Ovaj kratki pregled prijedloga Zakona o nabavi i registraciji oružja građana ne razmatra ostatak problematike koji bi trebao biti riješen prijedlogom jednog drugog zakona koji bi riješio pitanje proizvodnje i prometa oružja i streljiva i naročito važno za sportske strijelce, lovce ali i građane – pitanje civilnih strelišta, punjenja streljiva za vlastite potrebe što se nigdje u svijetu ne smatra proizvodnjom te pitanje koje u dosadašnjim zakonima i podzakonskim aktima nije bilo riješeno ni jednim slovom. Radi se o famoznim tzv. “drugim mjestima određenim za vježbe gađanja”. Posve nejasna odredba koju treba razraditi po uzoru na zapadne primjere koji apsolutno služe za razvoj sportskog streljaštva, lovstva, češćoj i kvalitetnijoj provedbi provjeri gađanja vatrenim oružjem za policajce, zaštitare i razne agencije i podizanju tehničke kulture građana. S nestrpljenjem očekujemo i taj prijedlog a potom i okrugli stol koji će nadamo se rezultirati najboljim mogućim rješenjima. 
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XIX. godina, broj VI. 2019.