« Povratak na sadržaj Broj 8 | Godina 2014

Poznati o zaštiti i sigurnosti: Zijah Sokolović

Bio sam i ostao glumac, a to mnogi nisu razumjeli...

[ Dražen Najman ]

Kakve poveznice imaju umjetnost i represija? Na ovo pitanje mnogi bi odmahnuli rukom tvrdeći kako su ova dva pojma na potpuno dijametralnim stranama današnjeg društva. I dok je umjetnost profesija kreacije, slobode izražavanja i trenutka inspiracije, represija je aparat koji se brine za održavanje reda i poretka. Međutim, usprkos značajnim razlikama ova se dva pojma, uz dobru ideju, mogu i spojiti. Odgovor kako zna bosanskohercegovački glumac Zijah Sokolović koji na svoj osebujan, humorističan način, u sklopu programa “Policija i Ja - razgovori o društvu“, predaje polaznicima Policijske akademije u Zagrebu. I ne samo to, spomenimo i nagradu koju su zajednički dobili MUP Hrvatske, The/Arto projekt, Zijah Sokolović i kazališna predstava “Nasilje - za nasilje nema opravdanja”.
 
Kako je došlo do predavanja na Policijskoj akademiji?
Za predavanja je zaslužan Nikša Jelovčić kojeg sam upoznao tijekom suradnje The/Arto projekta, čiji sam osnivač i umjetnički  direktor, i hrvatskog MUP-a. S Nikšom me nije povezala samo suradnja na području prevencije ovisnosti o narkoticima i prevencije nasilja u obitelji, već i moje druge profesionalne aktivnosti. Dugo sam godina bio profesor na Bruckner Univerzitetu u austrijskom Linzu te gostujući profesor na doktorskim studijama Akademije umjetnosti u Beogradu, dok sam za IBM i neke druge velike kompanije često držao predavanja na temu “Industrija javnih uloga - Prva dramska radnja - Objektivno - subjektivno”. Putujući po hrvatskim gradovima i prezentirajući naš zajednički projekt, došli smo na neobičnu ideju da ta ista predavanja prenesemo u Policijsku akademiju.
 
Kako gledate na to što svoja razmišljanja i stavove dijelite s budućim policajkama i policajcima, koji su ozbiljan dio našeg društva?
Kazalište je ogledalo prirode, rekao je svojevremeno William Shakespeare, što znači da se kroz proces kazališnog razmišljanja može lakše, brže i kvalitetnije prepoznati svakodnevni život. Mladim pripadnicima ‘reda’ to je neobična kvantitativna informacija koju mogu upotrebljavati i kombinirati sa svojim osnovnim znanjem stečenim na Policijskoj akademiji. Glumac je živi čovjek koji se pojavljuje pred živim gledateljima i govori i pokazuje ono što o zadanoj temi misli ili osjeća. Nije li onda policajac u istoj ili sličnoj situaciji? Jest! Policajac je živi čovjek koji žive građane u zadanim okolnostima uči zakonima države i njihovom poštovanju i provođenju. Dakle, sistem razmišljanja u kazalištu može se primijeniti i u sustavu policije, a to je fantastično bogatstvo komunikacije.
Tko još u tranziciji društva, u integraciji država u sustav kapitalizma, nije imao bliski susret s pljačkašima i provalnicima? 
Kako gledate na policajce i ostale uniformirane osobe?
Policajac je zanimanje kojim čovjek pokušava osmisliti red civilizacije i pravila ponašanja u grupi ili masi ljudi, i to je zanimanje elementarno za uspostavu logičkih odnosa moći i sile. Uniforma je granica iza koje postoje pravila i ona je neophodna. Što se vojske tiče, tu su moja razmišljanja podijeljena, jer je vojska najčešće sredstvo politike, vjere i kapitala.
 
Koji je vaš stav oko stroge hijerarhije koju nameću policija i vojska?
Nered stvara nepravdu, kaos i vodi ka populizmu. Dakle, ja sam i dušom i tijelom i razumom za uspostavu granice zakona koji će, kao civilizacijski imperativ, stvoriti određeni red.
 
Ukoliko ipak dođe do težih konflikata, kako ih rješavate?
Pokušavam konflikte prebaciti na osnove zakona i reda i u njima tražiti spas, ali mislim da smo još uvijek u ‘djetinjstvu’ istine, pravde i zakona. Međutim, na pravom smo putu, ali još uvijek  u tunelu koji će se vrlo brzo probiti, nadam se!
 
Imate li iskustva s provalnicima i pljačkama?
Tko još u tranziciji društva, u integraciji država u sustav kapitalizma, nije imao bliski susret s pljačkašima i provalnicima? To je onaj ‘poznati’ osjećaj bespomoćnosti i poniženosti, s dubokim potrebama uspostave reda i zakona, kada čovjek najviše želi blizinu policije!
 
Kako štitite sebe i svoju imovinu?
Izbjegavanjem svakog oblika konflikta koji je u prostoru nereda i bezakonja, potom ključevima, sefovima...
 
Jeste li kada u svojoj karijeri koristili usluge tjelohranitelja?
Na žalost u više sam prilika dobio zaštitu tjelohranitelja. Prvi puta to je bilo u svibnju 1992. godine kada sam u Sterijinom Pozorju u Novom Sadu odigrao ulogu u predstavi Jovana Sterije Popovića “Laža i paralaža” i dobio Sterijinu nagradu, a drugi puta 1996. godina kada sam se prvi puta nakon rata vratio u Sarajevo na sarajevski MESS. Bio sam i ostao glumac, a to mnogi nisu razumjeli...šteta! 
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2019.
XIX. godina, broj VI. 2019.