« Povratak na sadržaj Broj 5 | Godina 2010

Vinko Prizmić (HGSS) o rizicima gorskih spašavatelja:

Nismo ni kockari niti heroji, nego normalni ljudi

Iako me uredništvo zamolilo da napišem nešto osobno o emocijama, strahovima, rizicima, gledanju smrti u oči..., dakle da opišem situacije i probleme kako ih vidi jedan spasitelj, čelnik HGSS-a, moram dati neka prethodna objašnjenja kako bi me čitatelji bolje razumjeli. Spasioci se najčešće pozivaju tek nakon nesreće koja se već dogodila. Cilj je spasiti život, no ponekad je već tog trenutka sve uzaludno jer ni uz najveće napore ne možete izmijeniti ishod, popraviti stvar. Već umrle ljude ne možete oživjeti.
Tragedija se dogodila prije nego su vas uopće zvali, a vi jedino možete ustvrditi što se zbilo, razriješiti, pronaći, izvući... i na taj način obitelji olakšati gubitak. Tada se i nakon besprijekorno provedene akcije osjećate bespomoćno, osjećate bijes i žalost, jad, jer ste obiteljima donijeli loše vijesti, tugu...
Srećom, mnogo su brojnije intervencije nakon kojih se osjećate dobro jer ste donijeli sreću spašenima, njihovim obiteljima i cijelom svijetu. Zato osjećate mir, zadovoljstvo i ponos. Svaki se spasitelj trudi i živi za ove druge, ljepše emocije, no sve ne ovisi samo o nama. U svaku uspješnu akciju spašavanja ugrađeno je neizmjerno mnogo znanja, prethodnog rada i znoja ne samo nas, nego i drugih dijelova sustava.
Nasuprot tome, nesreće se ponekad, uz vrlo malo napor mogu i - potpuno izbjeći! Zato bi bilo nepotpuno govoriti samo o spašavanju, a ne i o drugim elementima sigurnosti kao vrlo važnog dijela, ozbiljnog i opasnog posla koji provodi HGSS, ali i drugi subjekti.
Normalno je nekome pokušati spasiti život uvijek kad je i dokle je god to moguće, to je jedini ispravan put. Odgovornost da smo ponekad zadnja nada nekome da preživi velika je, no velika je i nagrada za to jer je osjećaj da si nekome pomogao ili mu spasio život – Božji dar
Sigurnost i zaštita najvažnije su ljudske i javne potrebe. O njima se može govoriti na tisuću načina, ovisno o tome gdje čuvamo ljudske živote i imovinu te koju ljudsku djelatnost želimo učiniti što sigurnijom. Sukladno tome, formira se niz specijaliziranih javnih službi, institucija... No sigurnost i zaštita na nepristupačnim terenima izvan naselja i prometnica, pri vremenskim neprilikama, po mnogo čemu su zanemareni i o njima već desetljećima brine i govori uglavnom HGSS. Riječ je o 80 posto hrvatskog teritorija i to onog težeg, nepristupačnijeg dijela, koji nosi niz elementarnih opasnosti za sve koji tamo borave. To je prostor velike perspektive, ali i velikih brzo rastućih rizika. Zato ovaj moj osvrt za Zaštitu nije samo osobni osvrt na opasnosti u operativnom obavljanju jednog objektivno riskantnog posla. Poglavito, jer je taj posao, kad govorimo o samim spašavanjima, ponekad tek posljedica problema, a ne uklanjanje uzroka na nekoj drugoj razini. 
Činjenica je da još nema dovoljno svijesti o tome da problem postoji, pa je sigurnost i dalje prepuštena slučaju (i HGSS-u) te se stvara lažan dojam da problema nema ili je marginalan. Izgleda da je sve u najboljem redu i zbog činjenice da HGSS već godinama uspijeva, iako uz velike napore, prilično učinkovito sanirati većinu problema na terenu. Možda i zato jer se tamo ne angažiraju veliki i skupi sustavi pa čak ni tehnika koja je tamo nemoćna, nego se sve i dalje temelji isključivo na čovjeku i njegovim vještinama. Nema tu skupe opreme, kanadera...
Zato se javnost i mediji uglavnom bave marginalnim pitanjima. U zadnje ih doba više brine naplata spašavanja jer time žele štititi javne interese, iako je to doista tek marginalno pitanje. Samo uvećanjem sigurnosti, sustavom učinkovite i međunarodno kompatibilne pomoći na tim prostorima ostvarit će se kapitalni interesi Hrvatske, jer su to prostori i ljudske aktivnosti na kojima će se temeljiti budućnost Hrvatske i lokalnog stanovništva, pri čemu turizam neće biti jedina gospodarska grana. Prostori s kojih se ljudi već godinama iseljavaju, porastom sigurnosti i zaštite postat će mjesta na kojima se rado živi, troši i zarađuje, kao što su to danas prostori nekad zabačenih dolina Alpa ili najudaljenija otočja na oceanima. Otvorit će se i međunarodno tržište osiguranja i pristup važnim (sada nedostupnim) financijskim sredstvima kojima će se upravo tako promišljena sigurnost i spašavanje financirati tako da ne idu na na trošak državnog proračuna.
Stoga napor i inicijativa HGSS-a nisu usmjereni samo na što sigurnije i učinkovitije saniranje posljedica nesreća, nego na to kako pridobiti državna tijela, lokalne i turističke zajednice, gospodarske subjekte i institucije, zakonodavca... da se problemu pristupi proaktivno na način da se sigurnost projektira pametno i na vrijeme, kako se već čini na prometnicama, stadionima... A tad ni naplata spašavanja neodgovornima neće biti problem, već će imati ne samo financijski učinak, nego i učinak odvraćanja od neodgovornog ponašanja. U HGSS-u zato sustavno radimo na Programu dugoročnog projektiranja sigurnosti na prostorima izvan naselja i javnih prometnica, prema njemu je usmjereno 90 posto svih aktivnosti i potencijala HGSS-a. Baš na te neoperativne i nespasilačke zadaće HGSS, i ja osobno, trošimo glavninu vremena i energije. Unatoč opasnostima i svim teškoćama na terenu, operativni posao zapravo je - lakši dio našeg posla.
Mi u HGSS-u smatramo da će se za desetak godina broj nesreća i opasnih stanja na nepristupačnim prostorima Hrvatske - udesetorostručiti!
A sad i o tome. Ono što danas nazivamo gorskim spašavanjem, zapravo je pružanje medicinske i druge pomoći, otklanjanje opasnosti, evakuacija i zbrinjavanje unesrećenih na izrazito nepristupačnim terenima, pri najčešće nepovoljnim vremenskim prilikama i nevremenima, te na prostorima koji su uglavnom vrlo udaljeni od najbližih prometnica, pa je uporaba standardnih transportnih sredstava i tehnike praktički nemoguća. Teška je to i opasna djelatnost koju je nemoguće provoditi bez visoke motiviranosti, određenih psihofizičkih sposobnosti, ali i domišljatosti kako s vrlo oskudnom opremom i sredstvima biti učinkovit, a istodobno ne ugroziti vlastitu sigurnost.
Briga za unesrećenog, za vlastitu sigurnost i za sigurnost članova tima stvaraju u vama osjećaj presudnosti svakog trenutka. Postajete neosjetljivi na vlastitu bol i tek naknadno primijetite da ste i sami ozlijeđeni, iscrpljeni, mokri, da vam je hladno... Svaka je akcija spašavanja posebna i drukčija. Ni nakon tisuća akcija spašavanja koje sam vodio ili u njima sudjelovao ne mogu se osloniti na rutinu i iskustvo. Naprotiv, rutina koja slabi koncentriranost - najveća je opasnost svakog spasioca. Ima akcija nakon kojih danima treperite. Ljudske su to drame, često i tragedije, scene koje vas ne mogu ostaviti ravnodušnim. No gotovo uvijek vrtite film unazad. Pokušavate vidjeti sve, naučiti za drugi put...
U svim akcijama postoji veća ili manja izloženost opasnosti, no u desetak navrata moj život samo  srećom i čudom nije otišao na drugu (nepovratnu) stranu.
Ipak, mi nismo heroji. Mi samo nastojimo biti normalni, a normalno je nekome pokušati spasiti život uvijek kad je i dokle je god to moguće. To je jedini ispravan put. Svjesni smo da na tom putu možemo i sami stradati, no mi nismo kockari. Sve što činimo, radimo na najsigurniji način. Odgovornost da smo ponekad posljednja nada nekome da preživi velika je, no velika je i nagrada za to. Osjećaj da si nekome pomogao ili mu spasio život – Božji je dar. Osjećaj je to vlastitog mira, jer si učinio (samo) ono što si trebao!
 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2020.
XVI. godina, broj II. 2020.