« Povratak na sadržaj Broj 5 | Godina 2010

Robert Pažitka, vlasnik Proalarma

Bespoštedna borba preniskim cijenama ruši ugled cijele struke

Zbog posljedica recesije, vlasnik jedne od najvećih hrvatskih tvrtki tehničke zaštite na domaćem tržištu očekuje zanimljivu i žestoku jesen, "možda čak i bespoštednu borbu za svaki projekt". No, Robert Pažitka smatra da to nikako nije dobro jer vodi do pada kvalitete rada i opreme, a u konačnici i srozavanja minimalne razine zaštite
[ Antun Krešimir Buterin ]

Hrvatsko tržište tehničke zaštite u 2009. godini bilo je vrijedno oko 150 milijuna eura, no otad su globalna recesija i kriza učinile svoje pa više gotovo nitko ne govori o rastu, nego isključivo o preživljavanju. Robert Pažitka nije samo predsjednik Uprave uspješne zagrebačke tvrtke Proalarm, nego i predsjednik Udruge tehničke zaštite pri Hrvatskom cehu zaštitara, što ga čini idealnim sugovornikom u razgovoru o aktualnom stanju na domaćem tržištu, te o perspektivi i turbulentnim zbivanjima u mjesecima koji su pred nama.

Ljetni je odmor prošao, vraćamo se u jesenski ritam. Kako ste proveli ljeto?

Godišnji je odmor proveden u poluradnoj atmosferi, bez uobičajenog ljetnog opuštanja. S kolegama u tvrtki kontaktirao sam svakodnevno, rješavajući niz tekućih stvari. Jasno, menadžer i inače mora puna 24 sata biti uključen u poslovanje tvrtke, no zbog posljedica recesije u Hrvatskoj i svijetu, ove je godine to dodatno naglašeno.

Krenimo odmah "u glavu" – koliko snažno Proalarm i domaće tržište tehničke zaštite osjećaju gospodarsku krizu?

Kad ste me me prije godinu i pol pitali kakvu poslovnu 2009. očekujem, rekao sam da ne očekujem ništa strašno, maksimalno desetak posto manji promet. Na kraju je bilo čak i bolje. Tehnička zaštita kao industrija vezana je uz porast svih vrsta industrije i gospodarstva – od stanogradnje i infrastrukture do poslovnih centara i industrijskih pogona. To znači da je 2009. još bila nošena na valu projekata i poslova koji su bili pripremljeni i financirani nekoliko godina ranije – u 2007. i 2008. U odnosu na 2008. Proalarm je 2009. završio s 4 posto manje prometa, ali s nešto većom dobiti, što zahvaljujemo nekim većim ranije dogovorenim poslovima. Plan smo, dakle, ostvarili. No već se u prvom kvartalu 2009., a osobito u drugom, potkraj travnja, primijetilo da se čitav zamašnjak gospodarstva usporava. Smanjenje svih oblika investicija, i u državnom i u privatnom sektoru, nužno je dovelo do krize u industriji tehničke zaštite. Dodamo li tome i globalnu krizu koja je utjecala na strane investitore – i sami vidite koliko je projekata stopirano, a tehnička zaštita u svakom od njih sudjeluje s nekoliko postotaka od vrijednosti investicije – onda je sadašnje stanje više nego očekivano. To je bilo očito i lani, prije ljeta, jer su svi veći projekti u pripremnim fazama već bili odgođeni ili znatno reducirani. Treći kvartal potvrdio je naša strahovanja.

Jeste li lani očekivali da će kriza u 2010. godini udariti ovako snažno?

Iskreno - jesmo. I pritom mi dopustite paradoks: zbog činjenice da smo lani procijenili da će 2010. biti gora, danas iz ove perspektive mogu reći da je 2010. ipak manje teška od 2009. godine. Naime, sada smo ipak znali što nas očekuje, dok je 2009. godina mnoge zatekla i neugodno iznenadila. Financijski gledano Proalarm bilježi tek minimalan pad prometa, što je sasvim u granicama naših projekcija.

Što vam vele inozemni partneri i principali, popušta li kriza ili i dalje grize?

Ovisi o dijelu svijeta iz kojeg dolaze. Izraelskim tvrtkama, recimo, uopće nije jasno što se zbiva jer kod njih krize nema, američkima su stvari malo jasnije, no ni oni ne shvaćaju zašto nema rasta, dok su europske tvrtke itekako svjesne situacije. Čini se da je Europa recesijom ipak najviše pogođena. Zanimljivo, dosta tvrtki s kojima surađujemo ostvarilo je u 2009. odlične poslovne rezultate u Južnoafričkoj Republici. Vjerujem da je glavni razlog SP u nogometu zbog kojeg je u sustave zaštite uloženo mnogo. Štoviše, neke su tvrtke toliko zaradile da su pokrile poslovne minuse iz Europe.

Možete li, kao predsjednik Udruge tehničke zaštite pri Hrvatskom cehu zaštitara, detektirati osnovne uzroke sadašnjeg stanja na našem tržištu tehničke zaštite? Je li sve samo posljedica "uvozne krize" ili su problem i zakonska rješenja?

Krenimo od kraja. Mislim da su naši zakoni relativno dobro profilirani, iako neke detalje treba doraditi ili bolje definirati, što se najviše tiče reguliranja snimanja javnih prostora ili posebnih prostora. No, to nikako nije utjecalo na današnju krizu. Iskreno, smatram da smo mi – industrija tehničke zaštite kao dio ukupne sigurnosne industrije – krizom ipak manje pogođeni nego veći dio industrije. Pogledajte, primjerice, autoindustriju koja je pala za čak 40-50 posto.
Istraživanja pokazuju da postavljanje videonadzora u radnu sredinu, tamo gdje se obavlja radni proces, ili pak u trgovinu, povećava produktivnost i do 30 posto, a istodobno smanjuje krađe za do 70 posto! Prava poslodavca treba egzaktno odrediti, no pokazalo se da se radnici obično bune tamo gdje se više krade i manje radi
Ti su razlozi više-manje dobro poznati. To je svakako uvezena kriza, što ste i sami detektirali, koja je bila tek kap koja je prelila čašu naših unutarnjih financijskih i ekonomskih dubioza. Sjetite se da je industrija tehničke zaštite zadnjih godina bila u velikom usponu, bilježeći rast po stopi 20-30 posto godišnje. Ali odjednom smo iz faze brzog rasta naglo pali i stvari su se počele urušavati. U redu, to je prirodan proces koji bi se, da nije krize, zbio nešto kasnije. Mnogo je tvrtki zapalo u probleme, neke su već u stečaju, drugima on opasno prijeti… Prema informacijama koje dobivam od kolega iz Udruge, kod nas je riječ o smanjenju prometa za najviše 30-40 posto. Najveći manjak bilježe tvrtke koje su poslovanje vezale isključivo za veće projekte jer su investicije apsolutno srezane. Svi štede na svim razinama. U najvećim su problemima one male tvrtke koje su i prije teže funkcionirale pa ih je kriza dotukla. Nekoliko većih domaćih kompanija, među kojima je i Proalarm, bilo je prisiljeno provesti "downsizing", dakle maksimalno smanjenje opsega u svim segmentima poslovanja, što svatko čini na svoj način.

Što, dakle, očekujete od ove jeseni?

Moja očekivanja nisu velika ni optimistična, iako sam po prirodi optimist. Kod nas nema previše investitora, a još je veći problem što potencijalni investitori ne mogu zatvoriti financijsku konstrukciju za svoje projekte. Ne kažem da novca nema, ima ga, u bankama je, no rizik je prevelik pa ga banke ne žele preuzeti jer im je još relativno dobro, dok njihove matične banke grcaju u minusima. U industriji tehničke zaštite, ali i drugim industrijskim granama, očekuje nas prilično zanimljiva i žestoka jesen, možda čak i bespoštedna borba za svaki projekt, za svaku trgovinu, poslovni prostor…, što definitivno nije dobro. Da stvar bude gora, to se već događa zadnjih nekoliko mjeseci. Posrijedi su vrlo loši trendovi. Naime, da bi se uopće preživjelo, neki nude cijene uz koje je zarada praktički na čistoj nuli ili čak ispod nule. Tada se događa više stvari: padaju i kvaliteta rada i kvaliteta opreme jer investitor obično pristane na jeftinije proizvode. Rezultat takvih poslova vrlo je izgledan. Prvo, investitor, tj. kupac, na kraju je nezadovoljan – bio je spreman platiti i više, no imao je priliku platiti manje pa ju je iskoristio. Zbog financijskih teškoća tvrtke izvođači moraju dizati kredite kako bi isplatile radnike, jer od posla nisu naplatile koliko su trebale da bi uopće funkcionirale. Sve zajedno vodi do jedne još gore situacije – do prostituiranja, do velikog pada razine kvalitete same struke i izvođenja. To je golema opasnost jer se ruši ugled cijele industrije, a u krajnjoj liniji ne ostvaruje se ni naš osnovni cilj i rezultat posla – sigurnost. Tako se, dakle, srozava i minimalna, zadovoljavajuća razina te zaštite.

Što predlažete kao rješenje? Ima li ga uopće u ovakvoj situaciji?

Rješenje? Pa za početak bi svakako trebalo poštivati osnovne minimume struke, načela etičnosti i korektnosti. Nažalost, u borbi za opstanak mnogi ne biraju sredstva, što je teško prihvatiti, ali lako razumjeti. A time se vraćamo i na uobičajene faze unutar svake struke i poslovanja. Vjerojatno, naime, u krizi neki moraju propasti ili se ujediniti. Tržište se svako malo pročisti, a onda kad kriza prođe, oni koji je prežive dobivaju novu priliku za kvalitetnije poslovanje. Ja sam duboko uvjeren da će je Proalarm preživjeti.

Neke su veće tvrtke već počele s otpuštanjima. Očekuje li to i vaše radnike?

U 2010. nismo ljude otpuštali zbog krize niti to u skoroj budućnosti namjeravamo. Mi smo broj zaposlenih neznatno reducirali još početkom 2009. i to uglavnom pomoćno osoblje. Moj je osobni cilj sačuvati sva radna mjesta bez obzira na sve. Ali ako sama esencija tvrtke dođe u pitanje, onda svaki poslodavac ipak mora znati što mu je činiti, pa će zapošljavati kad stvari krenu na bolje.

Sami ste otvorili novo pitanje – kad bi to stvari trebale krenuti na bolje? Očekujete li tu pomoć sa strane, možda Vladinu?

Upravo tako. Smatram da bi Vlada, kao prvo, trebala bitno rasteretiti poslodavce. Prije svega mislim na englesku varijantu koja bi, vjerujem, bila najbolji recept za izlaz iz krize. To je ukidanje raznih parafiskalnih nameta, što bi tvrtkama omogućilo da oslobođena financijska sredstva upotrijebe za razvoj i daljnja ulaganja. To bi u konačnici pokrenulo čitav kotač gospodarstva prema naprijed. Nažalost, bojim se da dno krize u Hrvatskoj još nismo dotaknuli, iako se to očekivalo prije ljeta.
Mnogo je tvrtki zapalo u probleme, neke su u blokadi, a neke već u stečaju...  Prema mojim spoznajama, u hrvatskoj industriji tehničke zaštite promet je smanjen za 30 do najviše 40 posto, veće tvrtke prisiljene su na maksimalnu štednju, neke već otpuštaju i ljude, no mi to ne planiramo činiti
Iako sam po prirodi optimist, bojim se da najgore tek dolazi. Naime, lani sam imao relativno jasnu viziju kako to treba izgledati i što napraviti da se izvučemo s dna. No zadnji rebalans državnog proračuna jamči jedino status quo, a mislim da to neće pogodovati bržem oporavku. Ne vjerujem da industrija tehničke zaštite u idućih 12 mjeseci može očekivati neko poboljšanje. Jer, kad bi se investitori i vratili, evo već sutra, i kad bi se odmah krenulo u gradnju i nove projekte, naša bi industrija imala koristi i posla tek za godinu dana koliko je potrebno da se nešto izgradi. Slično kao u građevinarstvu i još nekim granama, i tehničkoj zaštiti treba minimalno godinu dana da uhvati ritam razvoja i da se pokrene. Srećom, neke zaustavljene, usporene ili odgođene investicije ove se jeseni iznova pokreću, riječ je o nizu investicija i projekata, uglavnom stranih investitora. Mislim da ćemo puno odgovora o budućim smjerovima poslovanja dobiti u idućih mjesec ili dva.

A što s budućim smjerovima u tehnologiji, koliko je globalna kriza utjecala na proizvođače i nove tehnološke trendove? Stagnira li industrija zadnjih 18 mjeseci ili nesmetano napreduje?

Na zadnjem IFSEC-u u Birminghamu trendovi su se sasvim lijepo vidjeli. Točno, usporen je razvoj novih tehnologija jer u krizi proizvođači ne žele isprobavati nove stvari, nitko nije spreman za takav rizik i eksperimente, već radije idu s provjerenom opremom. Najveće novosti i dalje stižu na području videonadzora – IP, megapikselne kamere. Inteligentna analiza videosadržaja ostala je na sličnim pozicijama, nema većih promjena, a postojeći algoritmi tek su neznatno poboljšani. Spektakularnih novosti, dakle, nema. Uz to, zadnje su godine po mom sudu bile i previše spektakularne, tehnološki je napredak bio golem pa više nema toliko prostora za napredak. Sada se temelji novih tehnologija pojačavaju i zidaju, kako bi se moglo krenuti dalje.

Slovenci su ove godine planirali na IFSEC izaći s nacionalnim štandom, no to su navodno prebacili za dogodine. Imaju li hrvatske tvrtke išta ponuditi svjetskoj industriji sigurnosti i bi li smisla imao naš nacionalni štand?

Kod nas djeluje nekoliko relativno malih proizvođača, većinom u kontroli pristupa, a tu su i neki proizvodi vezani na IT tehnologiju. Budimo realni, mi smo u stanju nešto izumiti, osmisliti patente ili unaprijediti, ali mogućnosti za masovnu proizvodnju u Hrvatskoj koja bi bila konkurentna gotovo i nema. Sve velike korporacije svoje su proizvodne pogone već preselile u Kinu koja daje iznimno niske cijene na veliku količinu. Hrvatske bi tvrtke svoje "mjesto pod suncem" mogle tražiti na polju integriranih rješenja, za što je mnogo bolje mjesto Essen, dok je IFSEC ipak sajam proizvođača.

I Proalarm, kao i mnoge druge slične tvrtke, ove godine slavi 20. rođendan. Svi ste nastali nakon rušenja komunizma, na valu demokracije i uzleta slobodnog poduzetništva 1990. godine. Kad pogledate unatrag, jeste li zadovoljni postignutim?

Jesam, iznimno sam zadovoljan s ovih 20 godina, makar zbog Domovinskog rata u kojem sam i sam sudjelovao, posao nije bio kontinuiran. Srećom, sve smo preživjeli. Najviše sam ponosan na to što smo uspjeli postati jedna od najvećih tvrtki ne samo u Hrvatskoj, nego i u širem okruženju gdje smo danas lideri u primjeni novih tehnologija. Ponosan sam i na svoje zaposlenike od kojih je većina tu praktički od početka, već 15 godina. Riječ je o obostranoj vjernosti i lojalnosti. Tu je i 5000-6000 zadovoljnih klijenata.

Hoćete li i kako proslaviti okruglu obljetnicu?

Prije 10 godina kada smo slavili 10. rođendan, godina je također bila recesijska, ne kao ova, ali smo ipak priredili malo slavlje. Tako će biti i ove godine - pozvat ćemo sve naše vjerne partnere, klijente i prijatelje, a datum ćemo definirati uskoro. Uostalom, mi smo poznati po dobrim feštama, ha, ha! A u ova teška vremena netko treba širiti svjetlo, optimizam i vjeru u bolje poslovno sutra.


 

PREGLED NAJNOVIJEG BROJA

2020.
XVI. godina, broj II. 2020.